Područje Županje i županjske Posavine čovjek je trajno nastanio već u prapovijesnom razdoblju o čemu svjedoče arheološki nalazi koji su se ovdje pronašli slučajno ili su rezultat arheoloških iskopavanja.

Prva zajednička naselja nastala su ovdje već u mlađem kamenom dobu – neolitu (oko 5000. do oko 3500. g. pr. Kr.) na povišenim gredama uz brojne manje vodotoke. Ti prvi “Županjci” koji su stanovali u zemunicama pripadali su nositeljima starčevačke kulture koji su ovamo doselili iz južne Vojvodine. Ostaci starčevačkog naselja pronađeni su u blizini Županje, na “Šlajsu”.

Iako su arheološki nalazi iz bakrenog doba – neolitika (3500. – 2100. pr. Kr.) malobrojni, nema sumnje da je čovjek i tada stalno prisutan na tlu današnje Županje, kao i u brončano doba (2100. – 700. g. pr. Kr.) kada se alatke, oružje i nakit masovnije izrađuje od bronce. Isto se to može kazati i za starije željezno doba (700. – 500. g. pr. Kr.) i za mlade željezno doba koje traje od 500. g. pr. Kr. do 1. st. kada dolaskom Rimljana u Slavoniju i ovaj kraj ulazi u historijsko razdoblje.

Ostaci materijalne kulture rimskog razdoblja u Županji su malobrojni, a svode se na slučajne površinske nalaze rimskog novca, ulomaka keramike, oruđa i oružja. Vjerojatno da u antičko doba ovdje nije bilo većeg naselja osim pojedinačnih građevina, možda poštanska postaja, uz cestu Siscia (Sisak) – Sirmium (Sremska Mitrovica).

Za poznavanje prošlosti županjskog kraja od propasti Rimskog Carstva 476. pa do početka 13. st. (vrijeme velike seobe naroda, dolaska i trajnog naseljavanja Hrvata u Slavoniji) za sada ne znamo skoro ništa. Samo na temelju jednog iskopanog groba iz 10. st. (u Županji) ne mogu se donositi ozbiljniji zaključci.

Dotursko razdoblje

Od 1102. kada je Hrvatska ušla u državnu zajednicu s Madžarima pa do pada pod tursku vlast 1536., područje današnje Županje pripada vukovskoj županiji i u posjedu je feudalnih obitelji Gutt-Keledi, Sente Magoč i Talovaca. Županja se u to vrijeme i pod tim imenom još uvijek ne pojavljuje u pisanim izvorima, ali je sigurno da je postojala kao dio posjeda Selna koji je obuhvaćao tridesetak manjih naselja od kojih je veći dio bio razmješten na području današnjeg bošnjačkog atara. Tragovi tih naselja sačuvani su sve do danas u nazivlju zemljišta, a sama Županja vjerojatno se bila smjestila na tzv. “crkvenoj gredi” (Piškorevci, Veliki kraj) koja se pružala do Save.

U pisanim izvorima ime Županje prvi puta je zabilježeno 1554. na Merkatorovoj karti kao Županje Blato (Zupana blacia). Već činjenica da se Županja našla na ovoj karti upućuje na zaključak da je u to vrijeme bila veće i značajnije naselje u županjskoj Posavini.

Podrijetlo imena “Županja”

Podrijetlo imena Županje može se dovesti u svezu s pojmom župa, župan i prezimenom Županci (Ivan Županci, plemić koji se 1450. spominje kao vlasnik Aljmaša). Drugi dio naziva očito odražava konfiguraciju nizinskog, močvarnog i blatnog terena na kojem se Županja smjestila.

Stanovništvo Županje u srednjem vijeku, u doturskom razdoblju činili su Hrvati katolici, ali je vjerojatno bilo i patarena (bogumila), pripadnika sekte koja je ovamo prodrla iz Bosne. To potvrđuje i podatak da u doturskom razdoblju na području današnje Županje nije bilo crkve ili župe, jer nije bilo dovoljno vjernika katolika za njihovo osnivanje. Da je patarenstvo u županjskoj Posavini bilo rašireno, mogla bi potvrditi i nastojanja katoličke crkve da ga iskorijeni osnivanjem samostana na Alšanu (kod Podgajaca) i u Lukovu (kod Lipovca). Isto tako i naziv sela Bošnjaci, koje je pod tim imenom u posjedovnim listinama prvi puta zabilježeno 1476., govori u prilog ovim autorima koji tvrde da je patarenstvo u županjskoj okolici bilo rašireno.

Turska vladavina

Pod tursku je vlast Županje Blato, kao i veći dio Slavonije, došlo 1536. kada je Husrevbegova vojska prešla Savu kod Šamca i bez otpora zaposjela Posavinu. U Županjem Blatu kao većem naselju Turci su vjerojatno ostavili vojnu posadu i bez većih teškoća organizirali vlast. Patareni su brzo prihvatili islam, a vjerojatno i dio katolika, postajući dio povlaštenog sloja s mogućnošću napredovanja u vojsci i državnim službama. Katolici koji nisu prešli na islam postali su raja s teškim obvezama prema sultanu i novonastalom mjesnom plemstvu. S obzirom da su bili malobrojni, katolici Županjeg Blata za cijelog turskog perioda potpadali su pod tramošničku župu u Bosni.

O Županjem Blatu za vrijeme turske vladavine od 1536. do 1691. nisu poznate nikakve pisane vijesti. Ovamo nije zašao ni neumorni turski putopisac Evlija Čelebija koji je posjetio svako značajnije mjesto u Slavoniji. Ne samo u pisanim spomenicima, nego ni u arhitekturi ili u toponomastici, ne nailazi se na tragove turskog razdoblja u Županjem Blatu i okolici, osim u jezičnoj terminologiji pa se i danas u svakodnevnom govornom jeziku rabe brojne riječi turskog podrijetla.

Poslije poraza pod Bečom 1683. Turci su nakon dugotrajnog ratovanja bili prisiljeni na uzmak iz Slavonije. Svoje posljednje uporište, brodsku tvrđavu, morali su napustiti 1691. pa je time konačno cijela Slavonija oslobođena turske vlasti.

Nastanak Vojne granice

Odlaskom Turaka došlo je do velikih promjena u strukturi stanovništva županjske Posavine. Starosjedioci, islamizirani patareni koji su s vremenom potpuno prihvatili tursku državnu misao, napustili su Županje Blato i povukli se u Bosnu. I dio starosjedilačkih katolika otišao je iz ovog naselja sklanjajući se u sela dalje od Save koja su bila sigurnija nego ovo granično područje. Na njihovo mjesto došao je novi živalj iz Bosne kojega je ovamo poslije vojne akcije u Bosni 1697. doveo princ Eugen Savojski. Zauzeli su zemljište izbjeglih katolika i muslimana i vrlo brzo se stopili sa starosjediocima s kojima ih je povezivao isti jezik, ista vjera, a i socijalni položaj, jer su i jedni i drugi sve donedavno bili raja.

Do pokreta stanovništva u posavskom dijelu Slavonije ponovno će doći 1718. kada je Austrija osvojila bosansku Posavinu. Vjerujući da će osvojeno područje za stalno ostati u sastavu carevine, vlasti su poticale preseljavanje na desnu obalu Save gdje je bilo dosta napuštene i obradive zemlje. Neki rodovi iz Županje, Bošnjaka, Babine Grede i Štitara doista su prešli u bosansku Posavinu, ali kako 1739. Austrija gubi to područje mnogi su se tada vratili natrag. Onima kojima je dosadilo stalno seljakanje ostali su pa zato danas imamo neka ista prezimena u Županji i u prekosavskim selima.

Poslije Karlovačkog mira 1699. kada je Sava postala stalnom granicom između dvaju carstava (osim u razdoblju 1718. – 1739.), austrijske vlasti su pristupile uređenju slavonsko – srijemske vojne granice. U većim, ili gospodarski i strategijski važnijim mjestima, stacionirane su vojne posade s kapetanom na čelu. Takva vojna posada postavit će se i u Županjem Blatu koje će zatim sve do razvojačenja Vojne granice biti sjedište 11. satnije (kumpanije) u sastavu 7. brodske pješačke pukovnije Županjsko stanovništvo uklopljeno je u vojno – graničarski sustav kojem su svi zdravstveno sposobni muškarci bili vojni obveznici od 16. do 60. godine života i u stalnoj pripravnosti. Iako nije bio kmet, kao njegov sunarodnjak u građanskoj Hrvatskoj, život graničara bio je vrlo težak, opterećen brojnim zabranama i pod prijetnjom batinanjima i za najmanji prekršaj.

Razvoj u 18. i 19. st.

Poslije izgona Turaka, kada se život postupno normalizirao, a doseljenici iz Bosne povećali broj stanovnika pečujska biskupija osnovala je 1717. u Županjem Blatu župu kojoj su još pripadali Bošnjaci i Štitar. Prema opisu pečujskog biskupa Franje Nesselroda, koji je posjetio Županju 1729. župna crkva Sv. Ivana nalazila se u sredini sela, a građena je od hrastovine i pokrivena hrastovim grančicama blizini crkve je drveni toranj i u njemu zvono koje su župljani kupili za 30 forinti. Iz posjeta drugoga pečujskog biskupa Županjem Blatu 1755. saznajemo da je izgrađena nova, također drvena crkva i da selo broji 156 bračnih parova i 708 stanovnika.

Polovicom 18. st. izvršeno je “stjerivanje” kuća u red (ušoravanje), odnosno suseljavanje manjih okolnih zaselaka u jedno selo i pod jednim nazivom. Tada je stari dio današnje Županje dobio urbanistički oblik koji je u osnovi sačuvan sve do danas.

Kao kompanijsko mjesto Županje Blato je 1764. dobilo i školu u kojoj se nastava izvodila na njemačkom jeziku, a pohađalo ju je 40 učenika. Škola je međutim ubrzo ukinuta, a ponovno otvorena oko 1830. Kroz cijelo 18. st. Županje Blato se postupno formiralo kao važnije mjesto u Međubosuću: tu je sjedište satnije, kumpanije, župe, jedno vrijeme selo ima i školu, a tu je i solarski te tridesetnički ured, neka vrst carinarnice.

Vijesti iz prve polovice 19. st. govore da je 1829. Županja imala 1829 stanovnika, da je oko 1830. dobila pučku školu i da se tu (pored današnjeg Muzeja) nalazi prijelazna postaja za tursku Bosnu s raštelom u kojem se obavljala trgovina između graničara i turskih podanika. U to vrijeme Savom od Siska do ušća u Dunav godišnje plovi 500 većih lađa koje pristaju i kod Županje, a redovito ovdje pristaju i komorski brodovi solarice dovozeći sol iz gornje Ugarske. Prvi hrvatski (i na Balkanu) parobrod “Sloga” koji je prometovao između Zemuna i Siska tijekom 1844. i 1845., kada je potopljen kod Bošnjaka, također je redovito pristajao kod Županje.

Ideje hrvatskog preporodnog pokreta imale su odjeka i u Županji, a njihov konkretni odraz ogleda se u osnivanju Narodne čitaonice 1861.

Vojna granica, taj specifični vojno-feudalni sustav, dokinuta je 1873. a 1881. kada je priključena banskoj Hrvatskoj. Sedma brodska pukovnija u čijem sastavu se nalazila i 11. županjska kumpanija, podijeljena je na kotareve, a Županja je određena za središte jednoga od njih. Cijeli kotarski aparat nalazio se u Županji, osim Kotarskog suda koji je smješten u Bošnjake. Tek 1911. sjedište Kotarskog suda bit će iz Bošnjaka preneseno u Županju. Ukidanjem Vojne granice ubrzan je proces raspadanja velikih zadružnih zajednica, što su vojne vlasti ranije sprječavale svim sredstvima jer se čitav vojno-graničarski sustav temeljio na instituciji zadruge.

Gospodarski rast

Nestankom Vojne granice došlo je i do velikih gospodarskih promjena prodorom novih i slobodnijih kapitalističkih odnosa. U županjskoj agrarnoj sredini te promjene vezane su uz iskorištavanje hrastovih šuma. Ovamo dolaze strani poduzetnici koji, znajući za potrebe europskog tržišta za kvalitetnom bačvarskom dužicom i taninskim ekstraktom, razvijaju snažnu drvno-preradivačku proizvodnju. Još sredinom 19. st. u okolici Županje (Bošnjaci) počelo se s eksploatacijom ogromnih slavonskih hrastova za izradu dužica, ali intenzivno iskorištavanje počinje 80-tih godina kada je u Županji podignuta Tvornica tanina.

Ovu tvornicu, prvu i najveću te vrsti u Slavoniji i Srijemu, izgradili su udruženi engleski kapitalisti 1884. Uz nju, Englezi su izgradili i Tvornicu bačava potrebnih za transport taninskog ekstrakta. Županja nije slučajno odabrana za lokaciju ova dva i za ono vrijeme velika pogona: u okolici Županje nalazile su se ogromne površine hrastovih šuma. blizina Save osiguravala je jeftini transport, a jeftina je bila i radna snaga vješta poslovima oko drveta. Sve to navelo je Engleze da tu ulože kapital od oko 70000 funti sterlinga i izgrade Tvornicu tanina.

Tvornica tanina i bačava dnevno je prerađivala 600 vagona sirovine. Dvadeset godina kasnije dnevna prerada drvene sirovine povećana je na 1200 vagona, što najzornije pokazuje kako se ubrzano i nemilosrdno iskorištavalo šumsko bogatstvo županjskog kraja. Tada je, oko 1910. u Tvornici tanina i bačava i na drugim poslovima bilo zaposleno oko 600 radnika od kojih su mnogi bili domaći ljudi, seljaci i nadničari koji su ovdje našli dodatne izvore novčane zarade.

Izgradnjom Tvornice tanina i bačava došlo je do velikih promjena u županjskoj sredini navikloj da sin plete kotac kao što je to radio i otac. Iz drugih krajeva Hrvatske (Dalmacije, Like, Gorskog kotara), iz Slavonije pa i iz Slovačke, dolaze u Županju i njenu okolicu šumski radnici koji kao sezonci traže mogućnosti zarade. Tada su posebno bili cijenjeni Gorani (“Kranjci”, kako ih je narod zvao) koji su bih iskusni obrađivači drveta. Ovamo su dolazili u “partijama” nakon što su sa zakupcem šumskih parcela utvrdili uvjete pod kojima će “rušiti” i obraditi trupce u dužice ili u neku drugu vrstu (pragovi za pruge, npr.) građevnog materijala. Osim Gorana, na neki način kvalificiranih radnika, dolaze i radnici koji nalaze pomoćne poslove na tako velikom radilištu kao što je sječa, obrada i prerada hrastovih trupaca.

Domaće seljačko stanovništvo u eksploataciji stoljetnih hrastovih šuma također nalazi izvor zarade. Udruženi u “partije” i s konjskim zapregama izvlače na “parizerima” ogromne klade do mjesta istovara. Kirijašenjem, kako se zvalo transportiranje hrastovih klada iz šume do istovarne postaje (“Lehštata”), domaće je stanovništvo dolazilo do značajne novčane zarade, tim važnije jer se ostvarivala u vrijeme kada se nisu obavljah najvažniji poljodjelski poslovi.

Najbrojniji, šumski sezonski radnici, poslije obavljenog posla vraćali su se kući, ali su se mnogi odlučili za stalno naseliti u Županji i okolnim selima.

To potvrđuju i ovi podaci: Županja je 1880. imala 2611 stanovnika, a 1900. već 3630. Za 20 godina županjsko stanovništvo se povećalo za preko 1000 osoba na što nije bitnije utjecao natalitet jer je bio samo nešto veći od mortaliteta, nego je doseljavanja iz drugih krajeva odnosno Austro-Ugarske. Poslije 1900. stanovništvo Županje stagnira čak i opada, što je u izravnoj vezi s eksploatacijom šumskih površina koje su do 1910. bile uglavnom posječene pa više nema gospodarskih razloga zbog kojih bi se migracija iz krajeva nastavila.

Razdoblje 1941. – 1945.

Iako ovdje nisu vođene ratne operacije, i Županja je teško stradala Prvog svjetskog rata 1914. -1918. Mnogi Županjci, njih oko 60, ostavili su svoje kosti po raznim bojištima, a nestašica živežnih namirnica i bolesti još su više prorijedili županjsko stanovništvo. U ljeto 1915. pojavila se kolera koja je odnijela desetak života, a pred kraj rata u jesen 1918. izbila je epidemija od koje je u Županji umrlo 125 osoba svih životnih dobi.

U novostvorenu državu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. Kraljevina Jugoslavija), Županja je ušla kao sjedište županjskog kotara koji je sva sela od Strošinaca do Gundinaca. Već u prvim danima po dolasku srpske vojske pred kraj 1918. pokazalo se u kakvoj će državi i s kime Županjci živjeti. Bahati i okrutni “oslobodioci” terorizirali su stanovništvo na razne načine, a posegnuli su i za već zaboravljenim metodama javnog batinanja da bi, tobože, održali red i mir i prisili Županjce na poslušnost.

U političkom životu Županje u Jugoslaviji između Prvog i Drugog svjetskog rata najvažniju je ulogu imala Radićeva Hrvatska republikanska seljačka stranka (od 1925. samo Hrvatska seljačka stranka) koja je na svim izborima premoćno pobjeđivala. Za listu dr. Mačeka na izborima 1935. glasovalo je skoro 90% birača, a 1938. čak preko 95% birača. U to vrijeme (prema popisu iz 1931.) Županja broji oko 3500 stanovnika, što je manje nego 1900. kada je u njoj živjelo 3630 osoba. Većina se bavi poljodjelstvom, a oko 1000 osoba zaposleno je u industriji i obrtu. Taj broj će se i smanjiti poslije prestanka s radom Tvornice tanina 1936. godine. Uoči Drugoga svjetskoga rata 85 posto stanovništva Županje činili su katolici, Hrvati. Po brojnosti zatim dolaze pravoslavci, u stvari Cigani, Romi, koji su se tada tako izjašnjavali pod pritiskom i utjecajem velikosrpske vlasti. Oko pet posto županjskih žitelja bili su Nijemci i Židovi koji su se bavili trgovinom, poduzetništvom i tercijarnim uslugama.

Raspad Kraljevine Jugoslavije poslije “travanjskog rata” 1941. i uspostavu Nezavisne Države Hrvatske dočekali kao ostvarenje višestoljetnih težnji hrvatskoga naroda za neovisnom državom. Ustrojstvo nove vlasti nije teklo glatko, a neke radikalnije mjere koje sa ustaše poduzimale, shvaćene su kao nužne u tim prvim mjesecima tek uspostavljene države. Kasniji slijed događanja i neki neodmjereni postupci vlasti, osobito u pitanju deportacije i likvidacije Cigana, Židova i Srba. ali i domaćih ljudi koji su bili kritičniji prema politici koju su ustaše provodile, nisu kod Županjaca naišli na odobravanje. Ipak ogromna je većina u skladu s naputkom dr. Mačeka, ostala lojalna novim vlastima. Lijevo orijentirani pojedinci i malobrojni komunisti koji bili protiv nezavisne Hrvatske, djeluju u ilegali, uglavnom samostalno i nepovezano, do ljeta 1943. kada se aktivnije uključuju u antifašistički pokret čije je središte u zapadnom dijelu županjskog kotara bilo u šumi Merolino.

Županja je za vrijeme rata (1941. -1945.) bila pošteđena ratnih operacija s izuzetkom nekoliko manjih vojnih i partizanskih i saboterskih akcija. Međutim, u jesen 1943. kroz sela županjske Posavine, doslovce, protutnjala je Prva kozačka divizija koju su činili ruski zarobljenici, crvenoarmejci, pod njemačkom komandom. “Čerkezi”, kako ih je narod nazivao, nemilosrdno su pljačkali, ubijali, palili i silovali da je predstojnik županjske kotarske i morao nadležne izvijestiti kako “mirno i nevino pučanstvo nema nigdje zaštite”. Ti “Čerkezi”, dezorjentirani vojnici bez budućnosti i nade da će se vratiti u Staljinov SSSR i tamo preživjeti, u malo vremena nanijeli su županjskom kraju najviše zla za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Partizanske jedinice, Osma crnogorska brigada, ušle su u Županju 13. travnja 1945. bez većih borbi, jer su domobransko-ustaške i njemačke snage već bile u povlačenju prema zapadu

Poslijeratna Jugoslavija

Dolazak partizana dočekan je sa strahom, koji se ubrzo pokazao opravdanim. Preko noći preobučeni u partizane, srpsko-crnogorski četnici u hrvatskim, srijemsko-slavonskim selima počinili su brojne zločine ubijajući pripadnike HSS-a, domobrane i civile, samo zato što su Hrvati. To se dogodilo i u Županji neposredno poslije dolaska partizana kada je likvidirano više nevinih osoba, a mnogi su odvedeni na križni put, u smrt. Teror, ali drugim sredstvima, nastavljen je i u prvim poslijeratnim godinama u kojima se provodila nacionalizacija, nasilna kolektivizacija i tjeralo u seljačke zadruge zbog čega su mnogi ostali bez imovine i osnovnih sredstava za obradu zemlje. Poseban teret za županjskog seljaka bio je obvezan otkup (blaži izraz za nasilno oduzimanje) živežnih namirnica kojih nije imao dovoljno ni za vlastite, najosnovnije potrebe..
Uslijed ubrzane industrijalizacije, Županja već u prvim godinama poslije Drugoga svjetskoga rata sve više dobiva izgled i sadržaje urbanizirane sredine, na što je odlučujuće utjecala izgradnja Sladorane i Mljekare. Sladorana se počela graditi 1942., ali je završena tek 1947. kada je i počela s preradom šećerne repe. Mljekara je izgrađena 1950. godine.          Izgradnja ove dvije tvornice prouzročila je i promjene u strukturi i broju županjskog stanovništva doseljavanjem radnika iz ratom pogođenih i pasivnih krajeva Hrvatske. Zbog njih se gradi uz Sladoranu i novo, radničko naselje (“kolonija”). Prema popisu iz 1953. Županja broji 5391 stanovnika dok je uoči Drugog svjetskoga rata imala nešto više od 3500. Tome značajnom povećanju u petnaestak godina doprinijeli su novopridošli radnici koji su našli zaposlenje u Sladorani i Mljekari.Sve do 1956. Županja je bila središte kotara u sastavu osječke oblasti kada se ove ukidaju i osnivaju novi kotarevi. Županja tada postaje samo jedna od većih općina u sastavu vinkovačkog kotara. Novom teritorijalno-administrativnom podjelom vinkovački kotar je ukinut 1961. a Županja se formira u središte županjske općine, do nove reorganizacije 1991. godine od kada ima status grada.

Domovinski rat

Specifičan položaj županjske Posavine očituje se u njenoj, 89 kilometara dugoj, granici na Savi i petnaestak kilometara granice sa Srbijom – agresorom. Naši su se ljudi od prvog trena aktivno uključili u obranu Hrvatske, što potvrđuju i dva poginula redarstvenika u Borovom Selu: Mario Prusina i Mladen Čatić. Županjci su dali svoj obol i u pokušaju oslobađanja Mirkovaca. U suradnji s drugim hrvatskim postrojbama branili su istočni dio vinkovačkog atara od Privlake preko Đeletovaca sve do Lipovca. Šumski spačvanski bazen nalagao je specifične oblike ratovanja. Aktivno suprotstavljanje srbočetničkom agresoru spriječilo ga je u njegovu prodoru. Tuzlanski korpus trebao je forsirati Savu i s juga ući u Hrvatsku. Djelotvorna obrana onemogućila je ovaj naum u samom njegovu početku.

Postrojbe 131. brigade znatno su pripomogle očuvanju hrvatskog područja u bosanskoj Posavini. U aktivnoj obrani županjske Posavine sudjelovali su: pričuvni i djelatni sastav postrojbi Ministarstva unutrašnjih poslova, odredi Narodne zaštite, Zbora narodne garde, 131. brigada Hrvatske vojske, Domobranska bojna Županja i 83. samostalna gardijska bojna HV.
Drugi kritični period bio je znatno duži. Bosanski Srbi, u nemogućnosti da osvoje naša područja, dalekometnim topništvom pokušavali su slomiti moral naroda. Opća opasnost trajala je 1263 dana (27. travnja 1992. – 12. listopada 1995.). U tom razdoblju palo je 45.000 granata i projektila te je u gospodarskim, infrastrukturnim i stambenim objektima pričinjena šteta od cca 100 milijuna DEM. Za to vrijeme industrijska proizvodnja pala je na 40 posto dok je poljoprivredna smanjena gotovo za polovinu. Tijekom rata došlo je i do ljudskih žrtava: poginulo je 58 a ranjene su 122 osobe. Sve te žrtve svjedoče o našoj savjesti i svijesti, onoj čvrstoj i visokoj stijeni s koje se ponajbolje uočavaju svi naši vidici.